Ana Banana

13 studeni

Petica za zalaganje, jedinica za 'realizaciju'

OSVRT NA PREDSTAVLJANJE STRATEGIJE OBRAZOVANJA ZNANOSTI I TEHNOLOGIJE

6. studenog imali smo priliku, kao studenti nastavničkog smjera diplomskog studija Filozofskog fakulteta u Splitu, poslušati predstavljanje "Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije" u sklopu 9. Dana osnovne škole.

Krenut ću od prezentacije profesora Nevena Budaka. Kada sam obaviještena o spomenutoj manifestaciji, potražila sam što se o toj temi može pronaći na internetu. Samo na stranicama Vlade Republike Hrvatske može se pronaći sve potrebno: tekst Strategije, rasprava, sažetak i prezentacija kojom se poslužio i sam prof. Budak. Ipak, zdrav razum nalaže da će se na usmenom izlaganju saznati nešto više jer je govorena riječ življa od pisanog teksta, a i nudi mogućnost postavljanja pitanja na licu mjesta i to osobi koja je izravno povezana sa Strategijom i koja je (odnosno, koja bi trebala biti) kompetentna razjasniti eventualne nedoumice. Nažalost, zdravorazumsko zaključivanje nije se pokazalo ispravnim jer izlaganje prof. Budaka nije ponudilo ništa više od tekstova s interneta. Prezentacija se svodila na ponavljanje ispraznih rečenica koje nemaju neku svrhu osim da budu izgovorene. Izlaganje je započeto rečenicom kojom započinje i tekst Strategije: "Hrvatska prepoznaje obrazovanje i znanost kao svoje razvojne prioritete koji joj jedini mogu donijeti dugoročnu društvenu stabilnost, ekonomski napredak i osiguranje kulturnog identiteta..." I s tim završava sve relativno konkretno što se na predavanju moglo čuti. Naime, prof. Budak gotovo je čitav govor upotrebljavao kondicionale: mogli bismo... trebali bismo... kao da se i sam ograđuje od Strategije. A ako Vlada i njezini službenici nisu sigurni u provedbu vlastitog plana, tko jest? Kao šlag na torti loše prezentacije, prof. Budak sam je priznao kako je nekompetentan govoriti o dijelu Strategije koji se odnosi na osnovnoškolsko obrazovanje (na Danima osnovne škole!!!)

Što se tiče teksta Strategije, nalikuje mi na govore hrvatskih političara u predizborno vrijeme – puno govori, ništa ne kaže. Cilj apstraktno definiran – "Za postizanje razine visokorazvijenih zemalja Hrvatska mora biti otvoreno, mobilno i inovativno društvo". Ali ono što strategija treba donijeti jest PLAN. Plan se, u Anićevom Rječniku hrvatskog jezika, definira kao "unaprijed utvrđen skup mjera kojima se predviđa ostvarenje određenih zadataka i vrijeme u kojemu ih treba izvršiti". Definiciju iz rječnika navodim jer očito nitko iz Vlade nije s njom upoznat. Naime, Strategija ne nudi nijednu konkretnu mjeru. Neke od njih su: usvajanje ključnih kompetencija, uključivanje većeg broja građana u sustav cjeloživotnog obrazovanja, dinamičan razvoj informacijskih tehnologija, licenciranje ravnatelja, sustav samovrednovanja, jasno definirani i provjerljivi ishodi učenja na studiju... Ni za jednu mjeru ne navodi se odgovor na možda najvažnije pitanje: kako je provesti? Najbliže konkretnoj mjeri jest uvođenje devetogodišnjeg osnovnoškolskog obrazovanja s kojim bi se trebalo krenuti 2018. godine, ali čak ni tu nije definirano kako bi izgledala ta dodatna godina (ako je preslika dosadašnjeg obrazovanja, onda je sigurno bolje da je ne uvode). Naravno, nije navedeno ni kojim novcem bi se sve mjere financirale. Jasno je da sadašnji budžet, oko 0,65% BDP-a, neće biti dovoljan.

Ostaje još objasniti naslov osvrta - "Petica za zalaganje, jedinica za realizaciju". Dok sam ja bila učenik nižih razreda osnovne škole, učiteljica je imala običaj lošijim učenicima davati dobre ocjene iz zalaganja ako bi vidjela da se trude, kao poticaj za daljnje učenje. Moja petica ide trenutnoj Vladi jer se napokon netko sjetio, pa makar i 20 godina nakon ostatka svijeta, da nam treba strategija kako bi se provela prava i uspješna reforma obrazovnog sustava. Nažalost, osim dobre ideje i inicijative, nisu ponudili ništa konkretno, i zato i dalje imaju jedinicu.

Za kraj, umjesto zaključka, kao budući učitelj koji će se u nastavi trebati pridržavati ove Strategije, izražavam želju da me netko demantira.

Komentiraj (0) / Isprintaj

27 listopad

Muško-ženski odnosi (Lagali su nam)

Nema zanimljivije teme od muško-ženskih odnosa. Nema teme o kojoj se više raspravlja. Nema teme koja češće iskrsne u razgovoru. Nema teme koja je više opjevana (osim možda masline, kore kruva i škoja, ali to je neka druga tema). Nema osobe koja nema što reći na tu temu. Nema odnosa koji je u medijima, literaturi i razgovorima više seciran od ovoga. Muškarci i žene. Mars i Venera. Pas i mačka. Ne možemo zajedno, još teže jedni bez drugih. Nije ni čudo što se onda tako često, makar i kroz šalu, bavimo upravo ovim pitanjem. I bez obzira na sve pokušaje da se odnosi među spolovima objasne, i dalje ostaju enigma. Svako toliko (a na nekim portalima i svakodnevno) ispliva članak koji donosi novu, PRAVU istinu: muškarci su ovakvi, žene su onakve! Ili Muškarci su ovakvi zato što su žene onakve! A najdraži su mi oni koji "otkrivaju" pobjednika u vječnom ratu spolova: Tko više uživa u seksu- žene ili muškarci? Tko više vara: žene ili muškarci?...

O muško-ženskim odnosima uče nas od malih nogu pa, valjda, do kraja života. U kući, na ulici, u školi, crkvi, vrtiću, na poslu, na televiziji... Svi imaju potrebu nečem nas poučiti, otkriti nam tajnu. A svi nam, namjerno ili ne- lažu.

Krenimo, naravno, od samog početka. Čim smo izašli iz pelena i postali koliko-toliko svjesni sebe i svijeta koji nas okružuje, podučili kako sva djeca nisu ista, kako postoje dječaci i djevojčice. Djevojčice se igraju lutkama, dječaci autima. Djevojčice nose rozo, dječaci plavo. Upoznavši nas sa tom vrlo bitnom (ako ne i najbitnijom) binarnošću na kojoj počiva svijet, stvorena je odlična podloga za slaganje različitih priča koje bi tobože ponudile točan opis muško-ženskog odnosa.

Prvi primjeri s kojima smo se susretali su bajke. Ima li neistinitije definicije muško-ženskih odnosa od one koja nam se servira u bajkama. Djevojka/žena samo treba sjediti kući, ne raditi ništa i biti jadna, a princ će doći na vrata. Gospodin Savršeni riješit će sve tvoje probleme, ti ćeš mu roditi nasljednika zlatne kose i živjet ćete sretno do kraja života. Naravno, laž se ne servira samo pripadnicama ljepšeg spola. I dječake se uvjerava da će jednom, kad odrastu, zapravo, ČIM odrastu susresti najljepšu ženu na svijetu, koja će biti dobra, marljiva, skromna i čedna, koja od njih neće zahtijevati ništa jer će joj sama činjenica da joj se on uopće obratio biti dovoljna. Možeš mislit'!

Mrvicu kasnije, kad se počnemo kretati među drugom djecom, u školi i na ulici, usvaja se stav da je svaka osoba suprotnoga spola bljak. Čak i ako šestogodišnji Mate gaji simpatije prema Ani iz prvog be, nije frajerski da bude fin prema njoj. Jedini prihvatljivi način da joj pokaže svoju ljubav, a da ne ispadne papak pred prijateljima jest da joj podapne nogu ili je počupa za kosu.

A onda se za nekoliko godina, stvar okrene za 180 stupnjeva. Sve se podredi tome da se nekome svidiš. Važno je biti u vezi! A kako smo još mladi i neuki, a ne možemo baš roditelje pitati o tajnama zavođenja, na scenu stupaju različiti časopisi, Internet (Fejs!!) i televizija. Ili ukratko, hrpa gluposti. Nametnu se ideali ljepote i ako ih se ne pridržavaš, teško da ćeš se svidjeti pripadnicima suprotnog spola. Tako danas dječaci (tinejdžeri? Momci?) izgledaju ko Justin Bieber, cure (djevojčice?) se odijevaju u kričavu New Yorker garderobu. I svi se furaju na swag. Sačuvaj Bože. Srećom, faza kopiranja uzora i stavljanje samog sebe u kalup ipak je samo faza. Ljudi uglavnom brzo prepoznaju ovu laž i shvate kako je najbolje da budu svoji ako se žele nekome zapravo svidjeti.

E sad, o ovome "biti svoj" moglo bi se nadugo i naširoko raspravljati. (Ljudi lako prihvate krilaticu, ali se, nažalost, opet iza nje ukalupe u stereotipe. Valjda je lakše jednostavno pripadati nekoj skupini, poistovjetiti se s nekim.) Kako god bilo, recimo da dođemo u neku dob kad smo već formirane osobe koje imaju nekakvo saznanje o životu i viziju budućnosti. Ali opet, naravno, nemamo rješenje enigme muško-ženskih odnosa. I dalje posežemo za člancima i emisijama kako bismo pronašli rješenje za vlastite ljubavne probleme. I dalje vjerujemo onome što pišu i prikazuju.

Jedna od medijskih izmišljotina koja se konstantno propagira, a nema veze sa stvarnim životom su "prijatelji s povlasticama". Glupa sintagma sa još glupljim objašnjenjem. Kao, nađi prijatelja s kojim ćeš u krevet kad ti dođe. Samo seks, bez emocija! Lako k'o dječja igra. Možda na TV-u, ali u stvarnom životu nikako. To može potvrditi tko je god pokušao. Ili će se netko zaljubiti (u najboljem slučaju oboje, ali to se onda već definira kao veza) ili će seks biti loš jer nema kemije. Nije važno što stvar ne funkcionira u praksi i što će vjerojatno netko iz ovog odnosa izaći povrijeđen, mediji će i dalje servirati ovaj prijedlog za sve kojima gori među nogama, a ljudi će i dalje vjerovati da takvo nešto može funkcionirati. Ili još tužnije, neka će cura pristati nekom mamlazu biti "prijateljica s povlasticama" uvjerena da će se on tako zaljubiti u nju.

Nadalje, lažu nas da je prevara normalna i da je, kao takvu, normalno oprostiti. Možda, u 0,00000000000001% slučajeva postoji neki razlog kojim bi se nevjera mogla opravdati, ali u većini slučajeva ona je i više nego dovoljan razlog da se veza prekine. S jedne se strane ističe kako ne smiješ dopustiti da te se pravi budalom, ali s druge strane, preko prevare možeš prijeći. Tko je tu lud?

Laži je milijun. Neke su smiješne, očite i bezazlene, a zbog nekih ljudi mogu stvoriti potpuno krivu sliku o svijetu. A najveću laž serviraju onda kad u isti koš stave sve muškarce i sve žene. Ne daj bože negdje javno reći da su svi muškarci isti ili da su sve žene iste! A mediji nam svakodnevno nude članke u kojima tvrde da su otkrili "što žene vole", "što muškarci žele" i slične gluposti. Kao, logično je da svaka žena na svijetu voli potpuno iste stvari...

I na kraju, gotovo će svaka osoba, muško ili žensko, prvo otići na Internet tražiti odgovore na pitanja koja je muče umjesto da se jednostavno obrate osobi s kojom imaju problema.

Kad bismo manje vjerovali serijama, časopisima i portalima, a više razgovarali međusobno, možda bismo imali bolja prijateljstva, zdravije veze i uspješnije brakove.

Komentiraj (12) / Isprintaj

18 travanj

On je voli na svoj način

Ili: VEZE KOJE SU BEZVEZE

*

Mario i Josipa se vole. Oni su zapravo primjer savršenog para: mladi, zgodni i sposobni. Svaka žena mašta da će jednoga dana pronaći nekoga baš poput Marija, svaki muškarac sanja svoju Josipu. Kada god se pojave u javnosti, prekrasni, zagrljeni i vječno nasmijani plijene pažnju i izazivaju divljenje. Kao da je netko dvije hollywoodske zvijezde doveo među "običan" puk. Tako to barem izgleda onima koji sretni par promatraju s udaljenosti. Izbliza, stvar je drugačija. Oni koji gledaju samo površno ne vide što se zapravo događa između njih dvoje. Dok šeću ulicom držeći se za ruke, on joj kroz zube, da slučajno ne pokvari osmijeh, šapuće da se uspravi, da hoda gracioznije, da je mogla obući nešto ljepše kad je već izvodi u javnost. Kad sjednu u restoran on naručuje i za nju jer, što ona, seljanka, zna o kulinarskim delicijama. I stalno je, za njezino dobro, upozorava da malo tiše žvače, da reže meso na manje komade i da ne bulji drugim ljudima u tanjure. On je vodi u shopping – ne može joj povjeriti svoju karticu, a i njezin ukus nije profinjen. On naprosto ima bolje oko za takve stvari. Nagovorio je i da da otkaz u firmi jer njegova princeza nije stvorena za posao. Prijateljice su joj rekle da je pravi budalom i da manipulira njome. One to uopće ne razumiju. Mario sve to čini jer joj želi samo sve najbolje. On je voli na svoj način.

*

Ivana se već tri mjeseca svakoga dana pita kako je živjela bez Hrvoja punih 27 godina. Upoznali su se preko Kike, zajedničke prijateljice, i od prve kliknuli. Ljubav na prvi pogled, što bi se reklo. Ivana je potpuno zaluđena, ponovno se osjeća kao tinejdžerka, a već je bila zaboravila što znači izraz "imati leptiriće u trbuhu". Svaki joj dan prolazi u iščekivanju susreta s Hrvojem. Nalaze se uvijek navečer, kod njega doma. On puno radi ili je s prijateljima na balunu pa ne može ranije. Praksa je svaku večer ista: zavale se na kauč, upale neki film, ali ga nikada ne uspiju pogledati do kraja. Hrvoje se u jednom trenutku nagne nad nju i strasno je poljubi i film pada u drugi plan. Oduševljeno priča o njemu svojim prijateljicama, on je najbolji i najstrastveniji ljubavnik kojega je ikada imala! Ne zna kad će ga upoznati s njima. Ni on nju nije još upoznao sa svojim prijateljima. Pa što? Oni se ne zamaraju tim glupostima, dovoljni su jedni drugima. Ivani ne smeta što nije upućena ni u jednu sferu Hrvojeva života. Barem misli da joj ne smeta. Zna da je voli, na neki svoj način.

*

Znate ono kako kažu da ćete, kad prava osoba naiđe, jednostavno osjetiti da je to to. E pa Jelena je to osjetila kad je upoznala Ivana. Oborio ju je s nogu prvo svojim izgledom, a onda i svojim ponašanjem. Drži je kao kap vode na dlanu: "Dok si sa mnom, ništa ti neće nedostajati" – često joj napominje. Kao da ona to i sama ne zna. Što ona poželi, on joj ostvaruje. To mora da je ljubav. Sjeća se da joj je, kad su jednom sjedili u kafiću, konobar umjesto kave s hladnim donio s toplim mlijekom. Ivan je odmah reagirao: izderao se na konobara, prevrnuo stol i zaprijetio da će zvati šefa i srediti da se ovaj više ne zaposli ni u jednom kafiću u gradu. Pa tko bi to još za nju napravio? On je poput nekog viteza koji bi za svoju djevu učinio sve. U malo modernijoj verziji: ona nije djeva, a on nema konja i štit nego BMW-a (s tamnim staklima). Jednom se i potukao s nekim šupljoglavcem jer je buljio u Jelenine noge. Uvijek se bori za nju. A nju ne bi nikada udario. Onaj jedan put je bio stvarno nervozan, a Jelena i sama priznaje da je ona bila baš naporna sa svojim pitanjima taj dan. I sama bi sebe bila udarila koliko ga je upilala. A onaj drugi put, kad ga je pitala hoće li otići kod njezinih na večeru, gurnuo je u policu, ali to je bilo slučajno, refleksno, previše mu se unijela u lice. On je zapravo stvarno dobar. Malo nervozan, ali voli je, a to je najvažnije.

*
Svaka djevojčica sigurno je, barem jednom, sanjala o svome vjenčanju: predivnoj bijeloj haljini koja je kao stvorena za nju, prekrasno ukrašena sala, društvo prijatelja, pjesma i slavlje do zore i, naravno, jedan divan dečko kojem će reći vječno DA. I Lana je puno puta sanjala o tome, ali njezin se Luka već zakleo na vječnu ljubav i vjernost Dragani s kojom ima dvoje djece. A ipak, nije joj vjeran, a voli Lanu. Kad nema obveza na poslu, kad ne mora čuvati djecu ili ići sa ženom na nekakve večere s ljudima pred kojima trebaju glumiti da stvari među njima još funkcioniraju ili kad nije s kolegama i prijateljima, on trči svojoj Lani. Ona ga opušta, sluša i razumije. Ona ga voli. Zato ga i rijetko pita kada će napustiti svoju obitelj. Zna da ga to iznervira: pa nije da može samo tako dignuti sidro i napustiti svoje djevojčice. Pa što da žive u nezakonitoj vezi? Kako je tek njemu? On mora balansirati između nje i žene, on se mora još više skrivati. On puno više riskira! Zašto se Lana ponaša tako sebično? Pa što da se odrekla svoga vjenčanja iz snova zbog njega? Brak je ionako precijenjen. Najvažnije je da se vole. A on nju stvarno voli. On je voli na svoj način.

Komentiraj (3) / Isprintaj

14 travanj

U potrazi za idealnom ženom

Znate ono kada otvorite google tražilicu, krenete upisivati željeni pojam, a google, sveznajući kakav je, odmah izbacuje nekoliko prijedloga, na osnovi najčešće provođenih pretraga. Tako vam, kada upišete riječ "idealna", nudi dva rješenja. Prvi je "tjelesna težina", a drugi "žena". Svijet je opterećen izgledom i, sukladno time, idealnom tjelesnom težinom, to je stara stvar pa me ne čudi činjenica da je to jako tražen pojam. Također, nerijetko je tjelesna težina povezana i sa zdravstvenim stanjem. Mada, mislim da većina traži idealnu težinu, a zapravo želi naći tekst u kojem piše kako nema idealne težine i kako je samo bitno da si zadovoljan sam sobom, a onda to povlači za sobom potragu za člancima "Kako biti zadovoljan samim sobom" ili nešto slično.

Što se tiče drugoga rezultata, odmah mi se nameće jedno pitanje: Tko češće u tražilicu upisuje navedeni pojam? Muškarci kako bi znali prepoznati onu pravu kada se pojavi, ili žene kako bi što prije i na što uspješniji način popravile ono što se popraviti da kako bi svoga muškarca učinile što sretnijim i zadovolj(e)nijim tako da tom gospodinu nikada ne padne napamet pronaći neku drugu. Pa čak i da se nađe neki idiot koji bi ostavio takvo savršenstvo, da mu "idealna" s ponosom i pokrićem može reći: "Idi, ali ovakvu kao što sam ja više nikada nećeš sresti u životu!" (kao da želi ponovno naići na nešto od čega je jednom pobjegao). Kako bilo, sklona sam vjerovati da je druga teza točna.

U nedostatku samopouzdanja ili dečka, u trenucima kad je veza na klimavim nogama žena će se izjadati prijateljicama, a onda posegnuti za ženskim časopisima i internetom kako bi riješila postojeću krizu. Univerzalni recept kako postati idealnom ženom očigledno je najbolje rješenje za navedene probleme. Zamislite, postoji desetak osobina koje biste trebali posjedovati i postat ćete san svakog muškarca koji hoda zemljom. Nije onda ni čudo što žene viču kako su svi muškarci isti. Ako im je svima jedan tip idealne žene, logično se nameće zaključak da su i oni svi isti.

I tako, krenem otvarati rezultate i ne znam da li da se smijem ili da počnem plakati. Popisi su na svim stranicama, više-manje isti. Obavezna osobina je smisao za humor. Ovdje se, osim ženine sposobnosti da smisli (inteligentnu) šalu ili dobro ispriča vic, obavezno podrazumijeva da se smije njegovim šalama. Drugim riječima, da svome iskompleksiranom pastuhu diže samopouzdanje makar on bio glup k'o stup, bez imalo smisla za humor. Čovjek bi pomislio da su žene potpuno ozbiljna bića koja se ne bi sjetila nasmijati dobroj šali da tako ne stoji u Cosmu.

Zatim slijede neovisnost i samopouzdanje. To ih pali. Naravno, sve dok ne dovodi u pitanje njihovu muževnost i superiornost u odnosu. Nek' se zna ko je gazda!

Slijedi čitav niz paradoksa: mora uživati u hrani, ne opterećivati se viškom kilograma, ali istovremeno ne smije dopustiti da si nabaci koje kilo viška. Mora obožavati seks i biti spremna na eksperimente, ali biti netaknuta baš za njega! Mora bili ležerna, neopterećena modom, ali i izgledati božanstveno tako da svi ostali muškarci budu ljubomorni na onoga koji šeće s "idealnom". Mora obožavati izlaske, pivo, vino, ali biti majčinski tip i držati tri kantuna kuće.

Tko je postavio ove standarde? U nadi da su ovo sve pizdarije, otišla sam na forum i to onaj dio rezerviran za muškarce. Naravno, tema o idealnoj ženi je otvorena, ali odgovori nisu ništa bolji. Naime, ako ćemo vjerovati forumašima, idealna žena je gluhonijema, ima velike sise, zna kuhat, uvijek je raspoložena za seks (ali je djevica!!!) i sere zlato. Našla se tu i jedna žena (što potvrđuje gore navedenu tezu da su žene te koje google-aju "idealnu ženu") koja ih je pokušala potaknuti da ponude odgovor. Očito joj je hitno trebao savjet. Međutim, čini se da su momci sve okrenuli na sprd ili su se baš na toj temi skupili svi utopisti (da ne kažem idioti) ovoga svijeta koji će zauvijek ostati djevci (Tko bira, masturbira. Od birača nema jebača. I slično.) Ista tema postoji i na ženskom kutku, što je opet potvrda moje teze.

Valja spomenuti i da google, kada upišete "idealan" među prijedlozima uopće ne nudi opciju "idealan muškarac". Tek kad upišete još i slovo "m" pojavljuje se "idealan momak". I to momak, ne muškarac ili muž. Što znači da je riječ o pojmu kojeg traže tinejdžerice, valjda iz straha da im prava ljubav ne pobjegne ispred nosa i koje tek otkrivaju čari muško-ženskih odnosa.

Zli jezici bi rekli da su muškarci svinje i da se ne trude oko bolje polovice. S druge strane, mogli bismo reći kako su muškarci u ovom slučaju inteligentniji: ne zamaraju se glupostima i ne traže rješenja u bespućima interneta. Prava istina ne leži ni u jednoj od ove dvije krajnosti. Sigurno ima onih koji su sebične svinje i onih koji sve probleme rješavaju u smirenom razgovoru s partnericom, ali ne možemo svaku osobu svrstati u isključivo jednu od ove dvije kategorije. Ipak, bliža mi, draža i zdravija ova varijanta bez interneta. Ovo je jedna od onih situacija u kojima bi žene mogle nešto naučiti od muškaraca. Trebale bismo se manje obazirati na puste lažne ideale koje nam mediji serviraju. Život se ne može naučiti na internetu. Časopisi i portali nisu izvori životnih istina i mudrosti. Nema idealne žene. Ni muškarca. U tome i je bit. I nismo svi isti. Zato i je zanimljivo.

Komentiraj (5) / Isprintaj

26 ožujak

Propast Bolonje koje nikada nije ni bilo

Pod krilaticom "društvo znanja" 2003. godine u Hrvatskoj počela se provoditi tzv. Bolonja, reforma koja je iz korijena trebala promijeniti sustav obrazovanja i omogućiti studentima stjecanje potrebnog znanja za uspješnije konkuriranje na hrvatskom, ali i europskom tržištu. Ne trebate biti neki stručnjak da shvatite da je praksa zakazala – prvi bolonjci imaju diplome u ruci, a nezaposlenost nikada nije bila veća.

Kada pročitate tekst Bolonjske deklaracije jasno vam je zašto su je europske zemlje, između kojih je i Hrvatska, potpisale i odlučile provesti. Naime, ciljevi koji se ondje navode itekako su poželjni: "promicanje mobilnosti studenata, profesora, znanstvenika i administrativnih djelatnika, prihvaćanje sustava lako prepoznatljivih i usporedivih stupnjeva, među ostalim uvođenjem dodatka diplomi (Diploma Supplement) kako bi se promicalo zapošljavanje europskih građana i međunarodna konkurentnost europskog sustava visokog obrazovanja, prihvaćanje sustava temeljenog na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini studija, promicanje cjeloživotnog učenja i obrazovanja, uspostavljanje čvršćih veza između Europskog prostora visokog obrazovanja i Europskog istraživačkog prostora, promicanje zapošljivosti, jačanje socijalne dimenzije, razvoj nacionalnih kvalifikacijskih okvira kompatibilnih s usvojenim kvalifikacijskim okvirom za europsko područje visokog obrazovanja, stvaranje mogućnosti za fleksibilnije načine učenja što uključuje i postupke za priznavanje prethodnog učenja, uvođenje ECTS bodovnog sustava te promicanje europske suradnje u osiguravanju kvalitete u cilju razvijanja usporedivih kriterija i metodologija, kao i promicanje europske dimenzije u visokom obrazovanju u smislu razvoja nastavnih programa i međuinstitucionalne suradnje." Med i mlijeko. Pa kako je onda moguće da se već govori o ukidanju bolonjskog procesa?

Jednostavno, praksa je zakazala.

Kad sam upisivala faks, rekli su mi da više nema razvlačenja studentskih dana do 40-ih. Tko želi studirati, mora raditi u kontinuitetu. Tu su i kolokviji koji će rasteretiti studente i omogućiti im da se svih kolegija riješe prije ispitnoga roka. Na prvu, bila mi je odbojna pomisao na kontinuirani rad, kao da sam i dalje u srednjoj školi, ali ako će mi to omogućiti da sve kolokviram pa da imam slobodno ljeto, zašto ne? Isto tako, studiranje je podijeljeno na preddiplomski i diplomski studij, što je u godinama 3+2, dakle ne bi trebalo biti nužno završiti svih pet godina kako bi mogao krenuti u potragu za poslom. Kao, i nakon tri godine svaki bi pojedinac trebao biti radno sposoban. Kao! Ali nije. I nakon završenih pet godina ljudi nikako da odu sa zavoda za zapošljavanje.

Najveći je, po mom mišljenju, problem taj što se Bolonja ne provodi. Ili se, u najvećem broju slučajeva, provodi na polovičan način. Na pamet mi pada čitava paleta profesora koje sam susretala tijekom studija, koji su od točaka Bolonjskog procesa uzeli samo one koje njima odgovaraju, dok su druge potpuno zanemarile. Pozivali su se na Bolonjsku deklaraciju samo onda kada je njima odgovaralo. Tako sam u tri godine preddiplomskog studija mogla sam kolokvirati svega četiri predmeta od ukupno 18. Neki su provodili kolokvije, ali je i izlazak na ispit, pismeni ili usmeni, bio obavezan. A bilo je i onih koji za kolokvije nikada nisu ni čuli.

Nadalje, cilj je bolonjskog procesa povećati mobilnost studenata i profesora. Najpoznatiji program razmjene je Erasmus i čini mi se da se zaista povećava broj zainteresiranih studenata, ali da potencijal još uvijek nije iskorišten. Ne mogu govoriti za sve fakultete, ali na splitskom Filozofskom fakultetu, od ponuđenih 87 mjesta, prošle se akademske godine popunilo tek oko 20. Prvi je problem što studenti nisu dovoljno informirani, što opet zbog loše organizacije, što zbog nedovoljne zainteresiranosti. Još jedan problem koji se nerijetko događa, a opet govorim iz iskustva sa svog fakulteta, je nepriznavanje nekih ocjena pa student, nakon što je položio semestar u inozemstvu, mora polagati i pojedine kolegije ili čitav semestar na matičnom fakultetu.
Drugi vid mobilnosti je onaj unutar granica Lijepe naše. A tu ima još manje organizacije. Student koji se odluči prebaciti sa, primjerice, Splitskog na Zagrebačko sveučilište dobro će se namučiti prvo sa administracijom, a onda i sa polaganjem razlike. Toliko o mobilnosti.

Znanje koje bi student trebao steći za vrijeme studiranja trebalo bi ga pripremiti za tržište rada i omogućiti mu lakše pronalaženje posla - ili u Hrvatskoj ili u Europi. Dovoljno je reći da naši ljudi po završetku faksa bježe u Kanadu.

Kad se, dakle, pogleda stanje u hrvatskom obrazovanju, lako je zaključiti da je Bolonja loša. A istina je da nemamo pojma kako Bolonja izgleda. Provodi se kvazi-reforma koja s onim što je zapisano nema nikakve veze. Uzete su one stavke koje pojedincima odgovaraju, prilagođene su hrvatskim (ne)prilikama i servirane kao bolonjski proces koji se provodi u čitavoj Europi. A svjetlosnim smo godinama daleko od prave stvari.

Komentiraj (10) / Isprintaj

06 ožujak

Ljudi praštaju sve osim iskrenosti

Znate ono kad neku curu pitate kakav je za nju idealan dečko? Ili obrnuto. Ili kada nekoga pitate što očekuje od svog dobrog ili najboljeg prijatelja. Ili koje kvalitete se općenito cijene kod drugih ljudi. Uvijek je među prve tri osobine nađe iskrenost. To je nekako svima važno. Biti okružen ljudima koji će bez obzira na sve iznositi istinu ma koliko gruba ona bila. I to je valjda jedna od najčešće izgovorenih laži ljudskoga roda.

Kako reče veliki A.G.Matoš: Ljudi praštaju sve osim iskrenosti. Doista. Ne mogu reći da mi nije jasno. Laž je uvijek nekako laskava, pozlaćena, ugodna oku i uhu. Gola i surova istina teško ima ikakve šanse.

Recimo da vam se prijateljica pojavila na kavi u novoj haljini sva oduševljena kako joj odlično stoji. Vama je ta haljina nešto najružnije što ste ikada vidjeli i na prvu ruku mislili ste da je prijateljica odjenula jer je izgubila okladu. Da ne govorim da joj užasno stoji – ističe sve njezine nedostatke (za koje nikada nećete priznati da ih ima). Što ćete reći kada vas upita za mišljenje? Vjerojatno će se većina odlučiti za varijantu potpune laži: Baš ti je super. Neki će dodati: Ja to ne bih nikad uzela, ali na tebi stvarno izgleda super. Mali broj će sramežljivo promumljati: Nije mi baš nešto; nadajući se da to neće uništiti prijateljstvo. Najmanji broj izravno će reći što misli, bez uljepšavanja. I vjerojatno će ostati bez prijateljice. Naravno, ovo je najbanalniji primjer na svijetu i neki će reći da je u ovom slučaju laž u biti stvar bontona. Možda, ali kakav je to odnos u kojem se očekuje laž za svaku sitnicu? Kakvo je to "prijateljstvo" koje ne može podnijeti iskrenost?

Da ne govorimo da su te male laži samo početak i da nerijetko lažemo i o značajnijim stvarima. Unutar odnosa koji bi se doista trebali graditi na iskrenosti (ne zato što je tako u američkim filmovima, već zato što, kad je prava stvar u pitanju nema mjesta za nešto umjetno kao što je laž), trpamo sve više laži. Da ne bismo povrijedili drugu osobu. I možda još više zbog straha da ona ne vrati istom mjerom. Jer je teško čuti istinu koja ne odgovara slici koju imamo u svojoj glavi. Koliko god isticali da nam treba netko tko će uvijek govoriti ono što misli, zapravo nam treba netko tko će govoriti ono što želimo čuti. Ako nas prijatelj dođe pitati za savjet, vrlo je vjerojatno da samo želi potvrdu da to što čini (ili misli učiniti) nije toliko zlo i da se ne treba osjećati loše. Idemo toliko daleko da nismo u stanju čuti ni šalu na vlastiti račun.

Pa ipak, koliko god laž bila ljepša i draža, ja sam više naklonjena iskrenosti. Koliko god bilo teško čuti neke stvari na prvu, shvatit ćete da, ako dolaze od pravih ljudi, nisu izrečene iz zle namjere i da su vam korisne. Pa što ako postoje ljudi koji se ne slažu s vama u svemu? Oni život čine zanimljivijim, tjeraju nas na razmišljanje i pomažu nam u sazrijevanju.

Komentiraj (21) / Isprintaj

11 veljača

Spotted: Put bunarića

"E moja ti, nema više romantike!" - uskliknula je baba sudbonosno neki dan za ručkom. "Plesnjaci, šetnje po plaži, sidenje pod hraston, serenade. To su bila vrimena. A ne ovo danas." Samo sam se nasmijala i odmahnula rukom. Što stara žena zna, ona je zapela u prošlom stoljeću. Svemir me, po svom dobrom starom ironičnom običaju, demantirao čim sam došla kući i sjela za računalo.

20 tvojih prijatelja se sviđa: Spotted: Sveučilište u Splitu. Riječ je o grupi koja vam pomaže pronaći vašu simpatiju ili ljubav vašeg života. Postupak je sljedeći: Sjedite, recimo, u knjižnici, pauzirate od učenja, lagano vam je pun kufer i samo zvirkate okolo – što drugi rade, muče li se kao i vi i ljubomorno gledate sve one koji ne dižu glavu od skripti i uspješno svladavaju gradivo. A onda vam za oko zapne on. Ili ona. Nemate pojma tko je i kako se zove, ali dobro ste zapamtili kako izgleda i skužili ste da uči anatomiju. Te podatke šaljete u spomenutu grupu čiji administratori taj opis objavljuju anonimno na stranici. Ako se neka osoba prepozna, javlja se grupi i može stupiti s vama u kontakt. Upoznate se, popijete kavu, zaljubite se i živite sretno do kraja života. Sigurno.

Još su mi draži scenariji u kojima protagonist već duže vremena viđa neku zanimljivu osobu pa u svom upitu/opisu piše podatke tipa: svaki dan pije Nescaffe bez pjene u XY kafiću, nosi Chanelov parfem, kupuje spizu u Tommyja ili nešto slično. Zašto bi se osoba koja se u tome prepozna (a koliko ima detalja, sigurno može skužiti da se radi baš o njemu/njoj) javila nekome tko je očito opsjednut. Mislim, bravo za ljude koji primjećuju detalje, dobra je to osobina, ali otkad je uhođenje postalo vrlina?!

Nemam ništa protiv ljubavi, dapače! Ali zar su se komunikacijske vještine toliko srozale? Nismo u stanju stupiti u kontakt sa nekim svojim vršnjakom? Nismo u stanju razgovarati licem u lice?

Hajde, ovu priču sa Sveučilištem još i mogu probaviti. Ima možda ljudi koji se boje napraviti prvi korak pa će im se na ovaj način pomoći. Ali sad se javilo još grupa na isti način. Moj favorit – Spotted: Bus 37. Dakle, ako vidite svoga princa u tridesetsedmi, javite nam se, iskrojit ćemo vašu bajku. Zaista?!

Mogla bi i ja napravit istu grupu. Spotted: Put bunarića. Za nas deset iz spomenute ulice. Ne moramo se više ni pozdravljati na ulici, opisivat ćemo se po fejsu: #momak #ovce #traktor: Tražim jednog momka kojem ćaća čuva ovce. Nedavno su kupili novi traktor.
A rugala sam se RTL-ovom hitu Ljubav je na selu.

Palim svijeću za pokojnu romantiku. Za muškarce koji su toliko pičkasti da nisu u stanju prići curi koja im se sviđa. Za sve kompleksaše koji cvjetaju kad naiđu na svoj opis u grupi ovoga tipa. Za generaciju koja "živi" na društvenim mrežama. Za Valentinovo 2013.

Komentiraj (5) / Isprintaj

08 veljača

Ususret Valentinovu: Ljubav na fejsu

Iwa se pojavila skroz nenadano na Tonyjevom fejsu. U onom prozorčiću: Ljudi koje možda poznaješ. Iwa LoodaCha Split. 18 zajedničkih prijatelja. Bila je to ljubav na prvu profilnu sliku. Bez razmišljanja pritisnuo je "Dodaj kao prijatelja". Nakon nekoliko minuta stigla je notifikacija: "Iwa prihvaća Vaš zahtjev za prijateljstvom. Piši po zidu od Iwa." To je to! Kliknuo je na notifikaciju koja ga je odvela na Iwin profil.

Odmah joj je lajkao aktualni status: "Kava s prijateljicama #neprocjenjivo" i, naravno, sve profilne slike. Na svakoj je izgledala prekrasno, a i svaku je sredila u PhotoShopu. I neka je, Tonyju se sviđa kad žena drži do svoga profila.

Inbox. 1 nova poruka. Iwa: "oprosti momak jel se mi znamo". Obratila mu se, to je sigurno dobar znak!! "ne... al to mi je baš čudno.. imamo 18 zajedničkih prijatelja..." "onda smo se sigurno negdi sreli" odgovorila je Iwa. Očito joj je to bilo dovoljno informacija jer su Tonyju odjednom počele iskakakati notifikacije kao lude. "Iwa se sviđa Vaša profilna slika... Iwa se sviđa Vaša objava... Iwa se sviđa slika na kojoj ste označeni... Iwa se sviđa Vaš status." Dakle, i on se njoj sviđa!

Nekoliko dana nisu se čuli. I jedno i drugo bili su malko razočarani time (ipak su kliknuli na prvu), ali nisu ništa poduzimali. Na kraju Tony je odlučio biti muško i povući prvi potez. Otvorio je Iwin profil i pritisnuo "Bocni." Iwa je bila presretna. Čak je osjetila blagi rast adrenalina dok je čitala obavijest i vraćala slavni Poke. Da ne govorim kako joj je bilo drago što je Tony preduhitrio i što ona nije morala napraviti taj potez. Neka se zna tko je muškarac.

Nakon što se Tony uvjerio da Iwa fakat trza na njega, dakle nakon što mu je izlajkala sve slike, statuse, objave, komentare, te i sama ostavila nekoliko komentara na njegove objave, odlučio se na velik korak. Poslao joj je poruku: "Jel ideš večeras vanka?" I tako su se dogovorili da će izaći na isto mjesto. Noćni klub idealno je mjesto za prvi spoj – dovoljno je mračno pa svi izgledaju bolje, muzika je dovoljno glasna da nema potrebe za razgovorom i ima alkohola. I tako su Tony i Iwa (inače Toni i Iva) odlično proveli prvo zajedničko druženje, ono koje nije virtualno. Iwa je o Tonyju saznala da se dobro ljubi, a on o njoj da joj i stvari dalje od poljupca nisu strane. Dovoljno.

Lajkanje i komentiranje nastavilo se i do sljedećeg vikenda kada su se ponovno našli u klubu. I tada se rodila njihova veza. On je nju pitao "oće li poć", a ona mu je odgovorila da joj slobodno pošalje zahtjev za vezu na fejsu.

I idućega dana, bi tako. Tony Like je u vezi s Iwa LoodacHa Split. Svi njegovi prijatelji su to lajkali. I sve njezine prijateljice. Zašto i ne bi? Neka se ljudi vole. Lijepili su jedan drugome srca po zidu, pisali Oliverove stihove. I luv U. 4ever. Ma i 5ever.

A onda je jednog dana osvanulo: "Iwa je u vezi i komplicirano je." Tonyju ništa nije bilo jasno. Nije mu odgovorila na Poke. Ozbiljno je. Stvarno se naljutila. Poslao joj je inbox, ali nije odgovarala. Čak je pokušao i nazvati, ali bezuspješno. Što je to napravio da se njegova Swatkica naljutila? Javio se njezinim prijateljicama, ali nijedna mu nije dala objašnjenje. Vidio je da je Iwa napisala novi status: "Bilo bi pametno da je zadrzis ma nek' proguta svaku tvoju laz tu niceg nema tvoje srce zna ona nije ja". Komentirao je: "A da mi odg na poruku????"

"Ko ti je ona Maja i šta imaš lajkat njezine profilne? Lažove!" Dakle, o tome se radi. Sva sreća. Tony je objasnio Iwi da je Maja njegova rodica koja mu se javila na chat i zamolila ga da joj lajka novu profilnu. Sve je ponovno bilo na mjestu i ljubav je cvjetala.

Uskoro je Valentinovo. A Iwa i Tony već su mjesec dana skupa. Vrijeme zaista brzo leti. Tony je odlučio da će iznenaditi Iwu poklonom. Pronašao je idealnu aplikaciju koja omogućuje da svojim fejs prijateljima šalješ romantične darove: za Iwu je izabrao plišanog medvjedića koji u ruci drži crvenu ružu, a iznad njega sjajnim slovima ispisuje se "You are my love." Iwa će biti oduševljena kada ugleda sličicu na svom zidu.

I Iwa se sjetila da je uskoro Valentinovo – zalijepit će Tonyju na zid "I will always love you" neka zna da ga ona stvarno voli. Mjesec dana nije mala stvar. A i svi joj prijatelji pišu kako odlično izgledaju zajedno.

Tko zna, možda sve završi brakom. Ako Tony pošalje zahtjev.

Komentiraj (7) / Isprintaj

04 veljača

Nomofobija - ni u WC bez mobitela!

Sunčan dan. Sjedite na kavici s društvom, razgovarate o koječemu i sjetite se da očekujete poziv od jednog prijatelja. Bacite pogled na stol i shvatite da Vaš mobitel nije tu. Brzo uzimate torbu i tražite. Bezuspješno. Počinjete se znojiti, hvata vas panika. „Dajte, ljudi, neka mi netko hitno zazvoni! Mislim da sam izgubila mobitel!“ Vaša prijateljica brzo poseže za svojim smartphone-om, ali u tom trenutku pronalazite svoj voljeni aparatić zavučen između stranica skripte. Sva sreća! Zamislite da ste ostali bez njega!

Ako se prepoznajete u navedenom scenariju i ako ne možete funkcionirati ukoliko mobitel nije uz Vas, vjerojatno patite od nomofobije – riječ nastala od engleskog “no mobile phone phobia”.

Možda ćete odmahnuti rukom i reći da se ovo Vas zapravo i ne tiče jer Vama mobitel služi samo za hitne pozive, dogovore, kratke obavijesti… Možda ste Vi od onih koji tvrde da bi bili najsretniji da ga uopće i ne posjeduju (ali, eto, svi ga imaju pa tko ste vi da prkosite evoluciji društva). Svaka čast! Ipak, na trenutak razmislite.

Kad se tek pojavio, mobitel je doista i bio samo aparat za pozive i poruke. Onda su mu ugradili kameru pa je, logično, služio i za ovjekovječenje sretnih trenutaka kad fotoaparat nije pri ruci. Razvojem društvenih mreža postalo se moguće na njih logirati i putem mobilnog uređaja. Danas, ustvari, uz pomoć mobitela možete gotovo sve što poželite – kupovati, plaćati račune, čitati novine, slati i primati mail-ove, tweet-ati, biti na facebook-u, računati, crtati, pisati, igrati igrice (ne nešto jednostavno poput Zmije ili sudoku-a, već Simse ili GTA), pratiti vremensku prognozu, koristiti se GPS-om, pronaći restorane, kafiće, muzeje (koji god objekt vas zanima)… Popis je beskonačan. Današnji Vam mobilni uređaji doista nude svijet na dlanu. Pa kako se tome oduprijeti?

Život u 21. stoljeću zna biti težak, pogotovo za mlade ljude. Naime, pojedinac mora biti sveznajući i sveprisutan. Mora održavati reputaciju na društvenim mrežama i istovremeno biti prisutan u „stvarnom svijetu“. (Pitanje je i MORA li se sve to, ali čini se da je nepisana društvena norma trenutno takva). Smartphone, iPhone ili bilokojidrugiphone u tom je smislu idealno rješenje. Nažalost, sve navedeno vodi u ovisnost pa se tako danas nerijetko može čuti čak i desetogodišnjake kako plaču ako nemaju mobitel uz sebe.

Simptomi nomofobije su sljedeći:
- Paničarite pri pomisli da ste izgubili mobitel.
- Baterija nikad ne traje dulje od jednog dana.
- Sve obveze i datume upisujete u kalendar na mobitelu.
- Vaš uređaj sadrži tisuću aplikacija.
- Više ne koristite ručni sat.
- Nosite mobitel čak i na WC.
- Kad se od vas zatraži da isključite uređaj, zapravo isključite samo zvuk.

Prepoznajete li se?

Čarobnog lijeka nema, ali pokušajte pronaći granicu. Ne morate biti sveprisutni i uvijek dostupni! Odmorite se i pustite vaš mobitel da se malo odmori. Kad idete na spavanje, nemojte odložiti mobitel odmah kraj glave (bar spavajte na miru ako se već po danu niste odvajali od svog ljubimca). Hrabro izaberite jedan dan i, barem dok ste par sati u šetnji ili na kavi, ostavite mobitel kod kuće.

Ako vam još uvijek odvajanje od mobitela zvuči kao nemoguća misija, sjetite se „čarobne formule“ bivšeg potpredsjednika Vlade: “Malo manje koristite mobitel i imat ćete novac za struju!”

Komentiraj (0) / Isprintaj

20 siječanj

Pepeljuga

Princ je kleknuo pred Pepeljugu i pružio joj staklenu cipelicu. Nije joj pristajala. Pogledala je maćehu koja joj je odvratila pogledom otrovnijim nego inače.

- Hajde, kćeri, na tebi je red. - gurnula je kćerku sa svoje lijeve strane.
- Ne... Ne može biti. Pokušajte još jednom – nije odustajala Pepeljuga.
- Makni se, glupačo! Vidiš da nema šanse da tvoje kopito stane u tako malu cipelicu! - rugala se 'lijeva' polusestra gurajući je dupetom sa sjedalice, smješkajući se Princu.

Na iznenađenje svih prisutnih, savršeno joj je pristajala.
- Čestitam, prinče! Pronašli ste krasnu nevjestu! - vikala je uzbuđeno Maćeha.
- Nisu li divan par, Pepeljugo? Kao iz bajke.
Jadnoj Pepeljugi ništa nije bilo jasno. Ta nosila je te cipelice na kraljevskom balu prošlog tjedna. I pristajale su joj. Kako joj je noga uspjela narasti u tako kratko vrijeme? Ili se možda cipela smanjila?

Otrčala je u svoj sobičak i dugo, dugo plakala.
- Dijete drago, što se dogodilo?
- Ti!!! Ti si kriva!! Kako si mi mogla to učiniti?!
- Učiniti što, malena moja?
- Princ traži djevojku koja je izgubila staklenu cipelicu. Traži mene! A našao je moju zlu polusestru. Zašto si mi to napravila?! Kako si mogla?? Ti si moja kuma, trebala bi paziti na mene!!!
- Ah... Dijete... On nije za tebe.
- Ne seri!
- Pazi na jezik, mlada damo!
- Objasni mi, kako nije za mene. On je princ.
- Pa? Što ti to garantira?
- Ljubav.
- Hahahahaha, možda u bajci. Stvarni život je malo drugačiji. Zapravo sam te spasila.
- Kako molim?
- Pa da. Znaš kako izgleda život princeze? Stalno si pod povećalom javnosti. Svaki seljak u zemlji zna kad si piškila, kad si kakila. Nemaš pravo glasa. Jedina ti je uloga da k'o glupi psić pratiš princa na nebitna i jako dosadna događanja i da se konstantno smješkaš. Znaš kako bi te vilica boljela od toga? Vjeruj mi, nisi ti za život princeze. Živo stvorenje poput tebe umrlo bi od dosade na kraljevskom dvoru.

Pepeljuga se nasmijala.
- A nemoj da počnem o kraljici!
- Što je s njom?
- Žena je snob! Ponaša se kao da joj nitko nije ni do koljena. Zločesta je k'o sam vrag. Tvoja maćeha je arkanđeo za nju. I bolesno je opsjednuta svojim sinom. Ako mene pitaš, ona tvoja polusestra se gadno zajeb..., pardon, zeznula! Bit će dobro ako ikad uspije ostati s Princem nasamo koliko ga kraljica majka opsjeda.
- Zaista? Ne lažeš mi?
- Pa da. Pustila sam te na bal misleći da ćeš i sama sve shvatiti.
- Spasila si me...
- Nema na čemu draga. I još nešto, onako, samo između nas dvije – Princ ima malog pišu!

Komentiraj (2) / Isprintaj

<< Arhiva >>

<	studeni, 2013
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Ana Banana blog